Veleposlanik dr.sc. Davor Božinović, šef stalne misije RH pri NATO:
NATO - najbolja i najisplativija polica osiguranja
Zašto se NATO, kao i Varšavski pakt nije raspao početkom devedesetih godina 20.stoljeća?
NATO je iz Hladnog rata izašao kao pobjednik. Odvratio je napad na svoje zemlje članice i zaštitio vrijednosti liberalne demokracije i tržišnog gospodarstva. Uloga NATO-a od samog početka bila je stabilizacija europskog prostora, stoga je konsolidacija Istočne Europe nakon raspada Varšavskog pakta logičan nastavak tog posla. Dakle, NATO se nije raspao zato što je još uvijek imao svoju svrhu, kao što je ima i danas, kako zbog zona nestabilnosti unutar euroatlantskog područja tako i zbog novih sigurnosnih izazova kao što su globalni terorizam, proliferacija oružja za masovno uništenje pa i energetska sigurnost.
Drugi razlog zašto se NATO nije raspao, tiče se njegove sposobnosti transformacije, koja uključuje usvajanje suvremenih vojnih i obrambenih doktrina, te proširenje Saveza na krug zainteresiranih zemalja koje s njim dijele iste vrijednosti. Upravo je to političko zajedništvo zapadnih vrijednosti; vezivno tkivo Saveza, koje mu omogućava da opstane. NATO je, dakle, oduvijek bio i politička organizacija. Da je bio samo vojna, onda bi s nestankom glavnog vojnog rivala prestala i potreba za njegovim daljnjim postojanjem.
Koja je prednost ulaska Hrvatske u NATO Savez?
Članstvo Hrvatske u NATO-u je sigurnije i jeftinije od alternativa. To je osnovni smisao ulaska u Savez. Za manje novaca imat ćemo bolju vojsku i sigurniju državu. Osim toga, primjeri novih članica NATO-a pokazuju da percepcija sigurnosti privlači investicije i pogoduje razvoju gospodarstva. Ne smijemo zanemariti ni jačanje političkog ugleda odnosno težine naše zemlje u bilateralnim i multilateralnim pitanjima međunarodne politike.
Članstvo u NATO-u Hrvatskoj je potrebno iz sigurnosnih, političkih i ekonomskih razloga. Sigurnosno gledano, NATO je najbolja i najisplativija polica osiguranja za budućnost. Ne samo zbog toga što bi nam u slučaju napada na Hrvatsku pomogli naši saveznici, nego i zbog mogućnosti koje članstvo u suvremenom vojnom savezu pruža za usavršavanje vlastitih vojnih sposobnosti. Nadalje, NATO je politički forum koji okuplja SAD, najveće europske zemlje i nama susjedne zemlje. U takvom kontekstu, prisutnost Hrvatske za stolom gdje se raspravljaju problemi od njenog interesa, objektivna je potreba i dodatno jamstvo hrvatskom suverenitetu. I na kraju, kad govorimo o članicama NATO-a, ne smijemo zaboraviti da se radi o krugu država koje u svojim rukama drže polovicu svjetskog gospodarstva, gdje Hrvatska ima ogromni ekonomski motiv za članstvo u tom klubu.
Koliko Hrvatskoj treba članstvo u NATO-u?
Kao i svakoj drugoj zemlji, Hrvatskoj treba dobra i provediva sigurnosna politika vezana uz očuvanje i promicanje nacionalnih interesa. Od mogućih opcija, članstvo u NATO-u daleko je najbolje: pruža najsnažnija jamstva da ćemo biti sigurni, uvezuje nas politički s glavnim snagama u Europi, ekonomski je najisplativije.
Izvan tog načelnog konteksta, Hrvatskoj treba članstvo u NATO-u, u situaciji kad se naša bliža regija označava kao glavni izvor nestabilnosti u Europi.
Kada se može očekivati pristupanje Hrvatske NATO Savezu?
Prema našim očekivanjima i sukladno diplomatskim signalima koji stižu iz država članica, NATO bi mogao pozvati Hrvatsku na pregovore o pristupanju u članstvo Saveza na Summitu koji će se od 2. do 4. travnja održati u Bukureštu. Po završetku pregovora, koji će potrajati svega nekoliko mjeseci, države članice NATO-a potpisat će Pristupne protokole koji reguliraju pristupanje Republike Hrvatske temeljnom aktu NATO-a, Sjevernoatlantskom sporazumu. Nakon što protokole ratificiraju parlamenti svih država članica, Glavni tajnik NATO-a službeno će pozvati Hrvatsku u članstvo. Potom će o hrvatskom pristupanju NATO-u raspravljati i odlučiti Hrvatski sabor, a Predsjednik Republike potpisati dokument o ratifikaciji Sjevernoatlantskog sporazuma. Taj dokument priložit će se originalu Sporazuma koja se čuva u Washingtonu. U tom trenutku članstvo Hrvatske u NATO-u postat će pravno valjano. U slučaju da postupak ratifikacije hrvatskog članstva u parlamentima savezničkih država bude dovršen u razumnom roku, Hrvatska bi mogla postati punopravnom članicom NATO-a tijekom 2009. godine.
Da li na pozivnicu Hrvatskoj u Bukureštu mogu utjecati najnoviji odnosi Hrvatske i Slovenije vezani uz ZERP?
Slovenija je od samog početka procesa na više razina pokazala da podržava pridruživanje Hrvatske NATO-u.
Koji su glavni razlozi zbog kojih u hrvatskom društvu postoji skepticizam prema NATO-u ?
Mislim da danas možemo govoriti o apsolutnoj podršci koju građani daju članstvu Hrvatske u NATO-u.
Stabilan rast potpore građana članstvu Hrvatske u NATO-u, kojeg možemo pratiti unatrag više od godinu dana, rezultat je povećanog broja dostupnih informacija o tom vojno-političkom savezu i prednostima koje članstvo u njemu donosi. Bilo nam je važno da NATO priča bude transparentna, kako bi kroz dijalog s građanima mogli dati argumente zašto ulazak u NATO predstavlja nacionalni interes i kako se on tiče svih segmenata društva. Znači, u NATO ne ulaze samo vojske država članica, nego društva u cjelini. Isto tako, podignute tenzije u dijelu naše regije, hrvatski građani su s pravom stavili u kontekst sigurnosne politike što je također značajno utjecalo na rast potpore članstvu u Savezu.
Podrška građana ulasku Hrvatske u NATO porasla je između ostalog i radi brojnih javnih tribina i medijskih prezentacija čije održavanje je započelo tijekom prošle godine, i još uvijek traje, po svim hrvatskim županijama. Javne tribine imaju pozitivan učinak, jer se radi o atmosferi koja nije propagandna i koja same građane potiče na pitanja. Takvu praksu izravnog komuniciranja s građanima i s medijima nastavit ćemo i dalje.
Da li se ulaskom u NATO prenose suverene ovlasti države, odnosno gubi li Hrvatska dio svog suvereniteta ulaskom u NATO?
Hrvatska ulaskom u NATO ne gubi svoj suverenitet, ona postaje ravnopravni partner u svim odlukama Saveza. U dnevnom radu NATO-a hrvatski predstavnici zastupat će hrvatske pozicije i promicati hrvatske interese, a sve važnije odluke poput slanja vojnika u međunarodne misije donosit će Sabor. Odluke u NATO-u donose se konsenzusom, nema mehanizma prisile niti obaveze postupanja prema politici s kojom se Hrvatska nije složila.
Koliko je priključenje NATO-u povezano s pregovorima o ulasku u Europsku Uniju?
Prethodno članstvo u NATO-u možda nije formalni uvjet ali je svakako dosad bila politička praksa primanja novih članica u Europsku Uniju. Članstvo u NATO-u dati će novu težinu Hrvatskoj u pregovorima s Unijom te zasigurno olakšati rješavanje pojedinih otvorenih pitanja, ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice da je 21 država članica EU ujedno i članica NATO-a.
Treba li Hrvatskoj referendum vezan za priključenje NATO-u? Ako je Slovenija imala referendum, zašto ga ne bi i mi imali?
Ustav Republike Hrvatske kao čuvar temeljnih prava i sloboda njenih građana propisuje da o pristupanju države međunarodnom ugovoru političke i vojne prirode odlučuje Hrvatski sabor. Smatram da bi ta činjenica trebala biti polazište za pravno i političko tumačenje pitanja referenduma. Dakle, pravna situacija je vrlo jasna, NATO je međunarodni ugovor vojne odnosno političke naravi o kojem na temelju članka 139 Ustava RH odlučuju izabrani predstavnici građana. Politički gledano, pitanje NATO-a prošlo je dodatni krug demokratske legitimacije na nedavno održanim izborima, gdje su građani podržali one stranke koje su u svom programu imale pristupanje NATO-u, dok niti jedna stranka suprotnog mišljenja nije uspjela ući u Sabor.
Što se tiče situacije u drugim zemljama, od sedam zemalja iz zadnjeg kruga proširenja samo jedna je održala referendum o članstvu – Slovenija. Slovenija je tada iskoristila činjenicu vremenske podudarnosti ulaska u EU o čemu je, kao što će biti i slučaj s Hrvatskom, morala organizirati referendum. Hrvatska je pred pozivnicom za NATO i očito je da će ulazak u Europsku uniju doći nešto kasnije.
Koliko će Hrvatsku koštati članstvo u NATO-u? Određeni dio građana smatra da će Hrvatska biti izložena dodatnim golemim troškovima nužnim da bismo se prilagodili NATO standardima te da će to negativno utjecati na standard građana.
Troškovi prilagodbe NATO-u su troškovi modernizacije hrvatskih oružanih snaga, koje u bilo kojem slučaju moramo podnijeti. Na primjer, nove borbene zrakoplove moramo kupiti bez obzira ušli u NATO ili proglasili neutralnost. Samo ostaje pitanje, koliko borbenih zrakoplova i drugih borbenih sustava treba Hrvatskoj ako je dio sustava kolektivne obrane, a koliko zrakoplova Hrvatskoj treba ako se brani sama. Neke usporedbe sa hrvatskim planovima razvoja oružanih snaga iz 1997. godine, pokazuju da potrebe samostalne obrane iziskuju otprilike pet puta više zrakoplova, tri puta više tenkova, te dva i pol puta više djelatnih vojnika. Pokušajem financiranja tako velikog sustava ozbiljno bi se ugrozila gospodarska budućnost Hrvatske.
U svakom slučaju, članstvo Hrvatske u NATO-u koštat će građane otprilike tri puta manje nego da ostanemo izvan njega.
U NATO-u se sve odluke donose konsenzusom, no postoji skepticizam određenog dijela građana po tom pitanju. Odnosno, smatra se da neslužbeno postoje veliki pritisci na manje članice i da se one u pravilu pokoravaju voljama moćnijih te da glas Hrvatske ne bi vrijedio kao glas, na primjer SAD-a.
Hrvatski glas će biti jednakopravan glasu Njemačke, Francuske ili SAD-a. Niti jedna država u NATO-u nije donosila odluke na vlastitu štetu, pa tako neće ni Hrvatska.
Kod jednog dijela građanstva smatra se da će Hrvatska ulaskom u NATO postati pijun anglo-američkom korporativnom imperijalizmu.“
Takve tvrdnje su paušalne i ničim argumentirane, stoga je na njih nemoguće dati odgovor.
Što Hrvatska dobiva odlaskom u mirovne misije, osim što za njih izdvaja velike količine financijskih sredstava ?
Gledajući u prošlost, Hrvatska je od zemlje kojoj je potrebna međunarodna pomoć, postala zemlja koja tu pomoć pruža drugima. To je priznanje za tako mladu državu. Osim toga, dobili smo dodatno priznanje odabirom za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a, čemu je pridonijela i naša aktivna uloga u međunarodnim mirovnim misijama. Hrvatska je pokazala sposobnost i spremnost prihvatiti svoj dio odgovornosti za međunarodni mir i sigurnost.
U tom kontekstu, ispunjavajući obaveze koje je na sebe preuzela članstvom u Ujedinjenim narodima, Hrvatska šalje svoje vojnike u međunarodne mirovne misije. Osim angažmana u mirovnoj misiji pod vodstvom NATO-a u Afganistanu, Hrvatska sudjeluje u desetak misija UN-a. Za nas je posebno značajno iskustvo Afganistana, jer preko njega uvježbavamo svoje oružane snage i postižemo njihovu interoperabilnost s vojskama drugih država. Također, uvježbavanje znači prilagodbu i transformaciju našeg vojnog sustava prema najvišim standardima. Osim toga, vojna profesija se razvija u nekim novim smjerovima: današnji vojnik mora istovremeno biti policajac, diplomat i humanitarni djelatnik. Iskustvo međunarodnih operacija pomaže da naša vojska drži korak s vremenom. Na kraju, treba naglasiti kako hrvatski vojnici u mirovne misije odlaze dragovoljno, te je broj onih koji žele biti angažirani u međunarodnim vojnim operacijama znatno veći od broja onih koji se planiraju uputiti u misije izvan granica naše zemlje.
Navodno se ne predviđaju NATO baze u Hrvatskoj, no kod određenog dijela građana postoji mišljenje da će baza ipak biti, i kao što se Sloveniji obećavalo da se neće graditi baze, ipak se osposobljava zračna luka u Cerklju za prihvat NATO-vih zrakoplova.
Tradicionalni koncept NATO baza u Europi se napušta jer za veliko koncentriranje vojnika više nema potrebe. Vojna doktrina otišla je u smjeru razvoja malih, dobro uvježbanih i mobilnih snaga koje se mogu brzo premjestiti na područje operacija. Dakle, vojnih baza u Hrvatskoj neće biti, jer nema nikakvog vojnog ili strateškog razloga da ih bude. Što se tiče Slovenije, osposobljavanje zračne luke za prihvat NATO zrakoplova je nešto što je Slovenija označila svojim nacionalnim interesom, a NATO se suglasio jer Slovenija je odustala od razvoja vlastitog borbenog zrakoplovstva. Stoga je bilo potrebno označiti zračnu luku koja nije opterećena civilnim letovima i koja zadovoljava tehničke standarde da se na nju mogu spustiti NATO zrakoplovi. Drugim riječima, Slovenija je tražila, a NATO sufinancira osposobljavanje zračne luke koja jest i biti će slovenska, a služit će njihovim ukupnim, a ne samo vojnim interesima.
Kako će ulazak u NATO utjecati na hrvatski turizam?
Osam od deset turistički najjačih država svijeta su članice NATO-a, mislim da sam time dovoljno rekao. Osim neizravnog poticaja turizmu zbog percepcije zemlje kao sigurnog odredišta jer se nalazi u krilu NATO-a, postoje konkretni pokazatelji skladnog odnosa NATO-a i turizma. Na primjer, prošle godine je Biograd na račun domaćinstva najveće godišnje NATO civilne vježbe zaštite i spašavanja (koja se održala u svibnju) zabilježio najveći rast dobiti u predsezoni.
Zašto je NATO zainteresiran za priključenje Hrvatske? Znamo da je jedan od razloga da NATO želi proširiti zonu stabilnosti na čitavu Europu, no kod određenog dijela građanstva vlada mišljenje da Hrvatska strateški uopće nije potrebna, nego da će samo postati novo tržište za plasiranje oružja koje će morati kupiti kako bi zadovoljila NATO standarde.
Kao što sam spomenuo na početku, sigurnosna dimenzija jugoistoka Europe još uvijek nije konsolidirana, što su najbolje pokazali događaji vezani uz proglašenje nezavisnosti Kosova. U tom kontekstu Hrvatska predstavlja sidro stabilnosti u regiji i pozitivan primjer svojim susjedima. Bez obzira na dominantna strateška razmišljanja o širenju na istok te suradnji s Ukrajinom i Gruzijom, NATO i EU ne mogu ostaviti balkansku sigurnosnu rupu unutar svojih granica. Strateški krug proširenja kojeg uskoro očekujemo ići će upravo u tom smjeru i postaviti temelje za daljnju stabilizaciju jugoistoka Europe.
Priča s oružjem stari je mit o NATO-u. Koliko u njemu ima istine, zorno pokazuje podatak da je Hrvatska svoju zadnju veliku kupovinu oklopnih transportera obavila u Finskoj, neutralnoj zemlji koja nije članica NATO-a. Hrvatska je slobodna kupovati oružje od koga želi, kao što Grčka svoj sustav protuzračne obrane temelji na ruskom raketnom oružju. Kod oružja je važna kompatibilnost, a ne proizvođač. Na primjer, Rusija proizvodi kalašnjikove koji zadovoljavaju NATO standarde, odnosno koji koriste streljivo istog kalibra kao vojske NATO država.
Hoćemo li biti sigurniji u NATO-u? S jedne strane, određeni broj građana smatra da ulaskom u NATO Hrvatska može postati meta terorističkih napada. S druge strane, u članku 5. stoji da se smatra da je napad na jednu članicu, napad na sve članice, no postoji pitanje da ukoliko dođe do bilo kakve agresije na Hrvatsku, tko će joj i na koji način pomoći jer se smatra da članice NATO-a zadržavaju pravo ne intervenirati u obrani napadnute zemlje članice. Isto tako, ukoliko dođe do bilo kakve agresije na neku drugu zemlju članicu, koja je obveza Hrvatske kada postane članica NATO-a?
Hrvatska će svakako biti sigurnija u NATO-u. Osnovna vrijednost članstva u NATO-u je odvraćanje, a da bi se to postiglo morate biti dovoljno jaki, onoliko koliko je potrebno za demotivaciju svakog potencijalnog agresora. Stoga, kad govorimo o članku 5. treba imati u vidu činjenicu da nije bilo potrebe za njegovim aktiviranjem, osim nakon napada 11. rujna. Čak i tada je to više bio čin političke solidarnosti sa SAD-om, nego objektivne potrebe. Bez obzira na legitimnost pitanja, teško je zamisliti realnu situaciju u kojoj bi se članice NATO-a našle zatečene napadom na jednu od njih. Ratovi, naime, ne počinju „iz vedra neba“, već se za njih vrše političke i ekonomske pripreme. Dakle, postoji cijeli niz etapa u kojima se rat može zaustaviti i prije nego što stvarno otpočne, a tu su diplomatske i ekonomske mogućnosti zemalja članica NATO-a bez premca. Kad sve to ne bi urodilo plodom, uslijedilo bi aktiviranje sustava kolektivne obrane, kao nastavak zajedničkog političkog pristupa zemalja članica prema sigurnosnom problemu. Ulaskom u NATO Hrvatska dobiva saveznike koji su joj voljni doći u pomoć, jednako kao što je i Hrvatska voljna pomoći njima. Bez članstva u zajedničkom klubu, to politički pa onda ni vojno, ne bi bilo izvedivo.
Što će se dogoditi ako Hrvatska ne uđe u NATO? Naime, određeni broj građana smatra da nam je dobro ovako, da ćemo ne-ulaskom u NATO biti sigurniji te da nećemo trošiti toliko novaca koliko bismo trošili da smo u NATO-u.
Kad Hrvatska ne bi ušla u NATO, morala bi redefinirati svoju sigurnosnu i obrambenu politiku. Zadržavanje trenutnog sustava obrane zemlje moguće je jedino ako uđemo u NATO, budući da smo ga u očekivanju članstva u zadnjih sedam godina prilagođavali funkcioniranju unutar vojnog saveza. Dakle, održavanje trenutnog stanja bez ulaska u NATO nije opcija. Opcije su da se Hrvatska razoruža, što nije napravila niti jedna zemlja regije, ili proglasi neutralnost i shodno tome utrostruči svoje vojne sposobnosti.
Centar za mirovne studije
Alter-NATO-r: alternativa bez alternative
U trenutku kada se Republika Hrvatska (RH) nalazi pred vratima NATO-a u javnu raspravu uključio se Centar za mirovne studije (CMS) s programom koji je predstavljen kao alternativa službenoj politici RH usmjerenoj prema članstvu u toj organizaciji. Navedeni program iznesen je u publikaciji pod nazivom «Platforma za izgradnju mira kao alternativa priključenju RH NATO savezu», a namjera ove analize je njena evaluacija.
Nedvojbeno je da demokratski poredak daje mogućnost pojedinačnim ili organiziranim akterima, pa tako i CMS-u, kao nevladinoj organizaciji, da legitimno sudjeluju u kreiranju bilo koje javne politike.
S druge strane, odluka o korištenju tog prava nosi i mogućnost kritike neke druge strane. Studenti Fakulteta političkih znanosti, a ujedno i članovi Odbora mladih Atlanskog vijeća Hrvatska, iskoristili su tu mogućnost, oblikujući svoje zaključke u ovu analizu.
Da bi program CMS-a shvatili kao stvarnu alternativu potencijalnom ulasku RH u NATO, on mora:
1. ponudi alternativno rješenje koje je konzistentno i ostvarivo unutar svih dimenzija koje područje sigurnosti kao problemsko područje zahvaća
2. kada se postavi u suodnos s politikom na koju se očituje, nuditi više, ili barem jednako gledano i na sve druge, ne samo sigurnosne, efekte koje početna politika posljedično ostvaruje
Međutim, program CMS-a nije zadovoljio niti jedan od navedenih uvjeta, a ostatak analize ima cilj obrazložiti zašto.
Za objašnjenje prvog uvjeta potrebno je detaljno analizirati sam pojam sigurnosti. Autori publikacije CMS-a kao svoje teorijsko ishodište uzimaju koncept ljudske sigurnosti. Radi se o novijem shvaćanju, povezanim s razvojem ljudskih prava koji želi proširiti pojam sigurnosti ne razmišljajući samo o vojnih već i političkim, socio-ekonomskim, zdravstvenim, ekološkim i osobnim rizicima.
Međutim, vrlo je važno uočiti kako CMS pozivanjem na spomenuti koncept, unutar rasprave o pristupanju RH NATO-u, čini nekoliko previda. Prvo, šireći definiciju sigurnosti izvan klasičnih vojnih ugroza, neoprezno podcjenjuju iste. Nezaobilazan dio sigurnosti pojedinca jest sigurnost od vojnih ugroza, CMS na taj rizik ne nudi rješenje, već konstatira da sigurnost pojedinca obuhvaća i druge aspekte što nije nikakva novost budući da se tim aspektima bave brojne politike i inicijative kako vlade tako i NGOa. Naime, ako kažemo da je sigurnost građana danas ugrožena npr. zagađenjem okoliša i kada konstatiramo da se to ne može riješiti ulaganjem u vojne kapacitete, možemo li time eliminirati bilo kakav rizik od vojnog napada?
Takva bi logika bila opasna jer je međunarodno okruženje, svidjelo se to nam ili ne, oblikovano nepredvidljivim razvojem događaja te se sigurnost ne može garanirati lakomislenim povjerenjem, već sviješću o različitosti interesa i djelovanjima koja tu nepredvidljivost pokušavaju kontrolirati.
Da su autori nepotpuno, ali i neprecizno obradili ovaj vid sigurnosti vidi se i u tome što prvo na jednom mjestu u publikaciji predlažu demilitarizaciju, a na drugom pak smanjenje broja vojnika. Kada se promotre obje opcije, vidi se da smanjenje broja vojnika upravo događa ulaskom u NATO, koji traži stvaranje male, profesionalne vojske. S druge strane, demilitarizacija, u današnjem ustroju svijeta, bila bi opasna kada bi se provela jednostrano, a nerealna da bude provođena globalno. Čak i u hipotetskim uvjetima nekog općeg kompromisa o demilitarizaciji dovoljan je jedan pojedinac da svojim razaračkim idejama uruši cijelu inicijativu. Svako sigurnosno rješenje mora uzeti u obzir nepouzdanost ljudske prirode kao početnu varijablu potencijalnog rješenja.
Drugo, ako je pak namjera alternative CMS govoriti o pobrkanim prioritetima sigurnosne politike jer RH trenutno realno ne prijeti vojni napad od neke druge strane ubrzo ćemo ponovno vidjeti nelogičnosti. Naime, cilj usmjerenosti RH na članstvo u NATO-u je upravo dugoročno smanjenje izdataka za obranu. Postojanje efikasne garancija sigurnosti omogućuje preusmjeravanje financijskog angažman u druga područija društvenog razvoja. Sve ekonomske analize pokazuju kako je samostalna obrana ekonomski najneisplatljivija opcija jer njeni troškovi mogu biti čak do 3 puta veći od izdavanja u sustavu kolektivne obrane. Upravo je namjera NATO-a da se ograničeni resursi rabe na učinkovitiji i racionalniji način, postižući interoperabilnost i kompatibilnost s drugim zemljama saveznica, znajući da se napad na jednu članicu interpretira kao napad na sve članice. Upravo sustav kolektivne obrane omogućuje dugoročno planiranje ravoja drugih segmenata društva i stabilni proces modernizacije, uz fiksni obambeni proračun koji se kreće na razini oko 2% BDP-a.
Treće, inzistiranje CMS-a na ljudskoj sigurnosti, stvara krivu percepciju Saveza koji kao da navedeni koncept ugrožava. Naime, u publikaciji CMS-a dobiva se dojam kako se njihova inicijativa, na nekom zamišljenom kontinuumu, nalazi na strani mira, a NATO, kao nekakva militantna organizacija, na strani rata. Prvo je potrebno snažno naglasiti kako je osnovna vrijednost NATO-a upravo očuvanje mira i to putem političkih i vojnih sredstava u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih Naroda.
Uz to, NATO se uslijed svoje duboke transformacije pretvorio iz organizacije kolektivne obrane u organizaciju kolektivne sigurnosti šireći spektar svojih djelovanja u svrhu garantiranja sigurnosti. Navedena transformacija jasno je izražena u nizu strateških dokumenata donesenih tijekom 90-tih godine na samom vrhu, a čija je osnovna namjera da Savez ne bude samo pasivni mehanizam u slučaju napada na bilo koju od članica, već da kontinuirano radi na izgradnji mira i obrani zajedničkih vrijednosti, pogotovo uslijed novih prijetnji koje su se pojavile,kao npr. etnički sukobi, širenje oružja za masovno uništenje, organizirani kriminal, ilegalne migracije..
Navedenu transformaciju potrebno je dodatno podvući jer se često kao kritika ističe kako NATO nema svrhu nakon završetka Hladnog rata.
Povijesno gledano, NATO je svoju stvarnu, ne samo deklarativnu, želju za očuvanjem mira pokazao na nekoliko načina. Jedna od njih je lansiranje programa Partnerstvo za mir 1994. kada su, nakon završetka Hladnog rata, gotovo sve bivše socijalističke zemalje ušle u intenzivne bilateralne odnose s NATO-om. Na taj način stvoren je prostor za tešku, ali potrebnu komunikaciju između zemalja s dugogodišnjim regionalnim, teritorijalnim, političkim, etničkim ili vjerskim neslaganjima.
Dodatno, stvorena je i intenzivna forma dijaloga s Rusijom i Ukrajinom gdje se kontinuiranim konzultacijama raspravlja o otvorenim pitanjima. U partnerske odnose uključene su i zemlje Mediteranskog dijaloga i Bliskog istoka, Pacifika i Afrike.
Drugo, NATO kao organizacija nikad u svojoj povijesti nije započeo sukob s nekom trećom zemljom. Treće, za razliku od drugih međunarodnih organizacija, UN-a i OESS-a, istaknuo se kao najefikasniji subjekt u mirovnim operacijama. Četvrto, udruživanje zemalja u jedan kolektivni sustav kakav je NATO, pruža garanciju mira između samih članica. U teoriji navedeni fenomen naziva se security community (sigurnosna zajednica) što bi značilo da se zemlje članice NATO-a nalaze u takvoj sigurnosnoj cjelini u kojoj je nemoguće očekivati izbijanje nekih ratnih sukoba ili vojnih incidenata među njima, jer postoji cijeli niz mehanizma za mirno rješavanje potencijalnih problema. Za hipotetski primjer mogao bi poslužiti sukob Grčke i Turske zbog Cipra koji bi u okolnostima gdje obje zemlje nisu članice NATO-a možda vojno kulminirao.
Iz navedenog vidimo kako je pozicija CMS koja postavlja raspravu kao da je razvoj ljudske sigurnosti nespojiv sa članstvom u NATO-u ne samo neodrživa nego i apsurdna. Štoviše, kad se pogleda članstvo Međunarodne mreže ljudske sigurnosti, čije članstvo CMS ističe kao alternativni sigurnosni cilj, vidi se da u njemu ima i članica NATO-a.
Dodatni argument tezi da i sam NATO uzima u obzir ljudsku, ne samo nacionalnu sigurnost je širina kriterija koje zemlja koja želi postati članica mora zadovoljiti. Naime, zemlja kandidat promatra se kroz čak 5 područja; od političkog i gospodarskog, obrambenog i vojnog, do financijskog, sigurnosnog i pravnog. Na taj se način želi postići zadovoljavajuća razina društvenog razvoja buduće zemlje članice osiguravajući potencijal za daljni angažman u kreiranju politika koje uređuju društveni život. Naime, nemoguće je od jedne organizacije očekivati da riješi pitanja sigurnosti u svoj svojoj iscrpnosti, već je logično da aktivan udio u tome ima i nacionalno zakonodavstvo.
Pogledamo li prijedloge CMS za povećanje sigurnosti vidjeti ćemo da ona obuhvaćaju područja od obrazovne politike, politike suočavanja s prošlošću, regionalnog razvoja, zaštite i promicanje ljudskih i manjinskih prava i vjerskih sloboda, rodne ravnopravnosti, promicanje kulturne javnog dijaoga i demokracije, vanjske politike i međunarodnih odnosa. Sve navedeno nedvojbeno ostaje područje koje jedna zemlja mora kontinuirano unaprijeđivati, ali ulazak u NATO ne onemogućava, već dapače, potiče razvoj u tim sferama. Ona naglašava područja razvoja kojem teži svaki demokratski poredak, a kojeg onda i NATO nužno prihvaća jer su demokracija, sloboda pojednica, vladavina prava i mirno rješavanje sukoba temeljne zajedničke vrijednosti saveznica koje NATO čuva.
Štoviše, Hrvatska bi ulaskom u NATO samo mogla dobiti novi impuls u unapređenju tih područja zbog pritiska samog Saveza da se nastavi reformirati.
Kao praktični primjer NATO-ovog širenja shvaćanja sigurnosti jer otvaranje Euro-atlanskog koordinacijskog centra za odgovor na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre -EADRCC). Navedeni centar ima zadatak koordinirati djelovanje uslijed prirodnih i ljudski izazvanih katastrofa; npr. od posljedica uragana Katrine do potresa u Pakistanu ili poplava u Gruziji.
Drugi konkretan primjer je intenzivno poticana znanstvena suradnja u programu Znanost za mir i sigurnost (Science for Peace and Security (SPS) Programme), a čiji je cilj spremnost na ugroze sigurnosti putem znanstvenih inovacija i istraživanjem.
Upravo zato Platforma za izgradnju mira po ničemu nije alternativa NATO-u jer su njeni ciljevi sukladni s članstvom u NATO-u ili još preciznije, oni su inkorporirani u NATO-u i poticani od njega.
Vratimo li se na još neke prijedloge CMS o podizanju sigurnosti u RH nailazimo na točku o revidiranju vojnog angažmana RH u Afganistanu u kojoj stoji kako umjesto vojnih timova treba oformiti mirovne timove koji bi radili na socioekonomskom razvoju. Iz tako postavljenog cilja vidi se nepoznavanje materije. Naime, NATO u Afganistanu djeluje kroz operaciju ISAF-International Security Assistance Force (Međunarodne snage za podršku sigurnosti) čiji je osnovni cilj upravo obnova i razvoj Afganistana te pomoć njenoj vladi u širenju središnje vlasti na cjelokupni teritorij zemlje. Djeluje se kroz tzv. Pokrajinske timove za obnovu (Provincial Reconstruction Teams/PRT), multinacionalne civilno-vojne timove, gdje je vojna uloga svedena na zaštitu civilnih inicijativa zbog izrazite nestabilnosti i nesigurnosti područja. O uspjehu čitave operacije govore jasni podaci; 2001. je 8% ljudi imalo pristup osnovnoj zdravstvenoj zaštiti, a 2007. 83 %, 2001. je školu svakodnevno pohađalo 1.2 milijuna djece, a 2007. 7 milijuna. Osim toga, deaktivirao je preko 100.000 različitih vrsta bombi te su izgrađeni kilometri cesta i prateće infastrukture.
Operacija ISAF djeluje i u humanitarnim pitanjima; dobavljanju hrane, vode, lijekova, spašavanju od poplava te aktivno sudjeluje u borbi suzbijanja proizvodnje droge, koja je u Afganistanu izrazito rasprostranjena djelatnost. S druge strane, ideja CMS-a da se Afganistanu pomogne isključivo novčano je neprimjerena iz 2 razloga. Prvo, jedan od glavnih problema Afganistana je korupcija i upravo zato čin slanja novca ne bi imao očekivane rezultate sve dok se izgradnjom države, koju NATO potpomaže, ne stvore uvjeti za to. Drugo, odbacujući spremnost da pomogne slanjem svih vrsta timova, CMS kao da je zaboravio da je do nedavno i RH bila primateljica međunarodne pomoći i da kao član međunarodne zajednice ima moralnu dužnost da kontinuirano proaktivno djeluje.
Iz svega navedenog, osnovni nedostatak programa CMS je što nije alternativno odgovorio na potencijalne vojne ugroze sigurnosti, koje NATO rješava, već je samo konstatirao da se sigurnost mora početi shvaćati šire, unutar koncepta ljudske sigurnosti, što nije teorijska, niti praktična inovacija, već je ideja koju, s jedne strane, i sam NATO provodi, a s druge strane koja se provodi nacionalnim politikama. Jednostavno rečeno, ciljevi CMS potpuno su sumjerljivi s članstvom u NATO-u. S druge strane, publikacija CMS-a ne daje nikakve druge razloge protiv ulaska u NATO, osim straha da Hrvatska nije spremna u smislu funkcioniranju pravne države, civilnog nadzora nad represivnim aparatom, zbog manjaka administrativne sposobnosti i sl.
Tu je važno istaknuti 2 stvari. Prvo, Hrvatska se danas nalazi u 6. ciklusu tzv. Membership Action Plan-a (MAP-a) koji je sveobuhvatno pripremao Hrvatsku za članstvo kroz 5 društvenih područja, a ne samo vojno. Ta činjenica već govori kako je određena razina razvoja nedvojbeno postignuta, pa je nepravedno sve uspjehe Hrvatske tako ovlaš marginalizirati. Drugo, ulaskom RH u NATO svi procesi se usporedno nastavljaju, dapače, intenziviraju i to, spomenutim, specifičnim nacionalnim politikama.
Dakle, CMS nije dao nikakve razloge neulaska RH u NATO koje bi ukazivale na neke negativnosti samog NATO ili na druge direktne negativne efekte koje bi RH mogla imati i čime bi onda ne ulaženje u sustav kolektivne obrane bilo bolje rješenje.
Upravo zato, nakon što smo pokazali da je kolektivna obrana jeftinije rješenje dajući tako prostora za podizanje ljudske sigurnosti u drugim aspektima te nakon što je pokazano da se članstvom u NATO-u država ne svrstava u militantni krug država uperenih protiv nekog, jer NATO više nema neprijatelja, potrebno je naglasiti još jednu jednako važnu dimenziju potencijalnog članstva.
Ulazak u NATO, Hrvatskoj kao postsocijalističkoj zemlji nudi ulaznicu u zapadni krug zemalja i jača ulogu na međunarodnoj sceni.. Logični put i svih drugih postsocijalističkih zemalja do Europske unije (EU) bio je preko Partnerstva za mir i NATO-a. Prilično je labav argument da postoje zemlje članice EU, a koje nisu članice NATO-a jer niti jedna od njih nije postsocijalistička i oduvijek je bila smatrana zemljom zapadne demokracije te je za njih članstvu u Vijeću Europe bilo dovoljno da se i potvrde kao takve.
Dodatno, te zemlje ne mogu služiti kao komparativna podloga za hrvatski slučaj jer su njihovi razlozi ne ulaska u NATO povijesno specifični, a druge strane, sve te zemlje imaju jako intezivne odnose s NATO-om i time je ne-članstvo više formalne prirode.
Na ovu, pomalo apstraktnu dimenziju,unutar koje RH legitimira svoju pripadnost zapadnim vrijednostima ,a koje CMS konstantno navodi, CMS alternativa uopće se ne osvrće, a čiji se pozitivni efekti toliko široki da ih se niti ne može unaprijed predvidjeti.
Nije posve opravdamo govoriti kako Hrvatska, kao mala zemlja, ne bi imala utjecaj u raspravama koje ujedno okupljaju zemlje zapada. NATO je po tom pitanju specifična organizacija. Za razliku i od EU i od UN-a, NATO svakoj članici daje jedan glas što znači da se odluke donose isključivo konsenzusom. Hrvatska bi time imala priliku ravnopravno sjediti za stolom za kojim se donose odluke, što je bolje nego da stoji ispred vrata.
Inzistiranjem i na ovom efektu članstva, oblikovanog na početku u drugi kriterij koji alternativa mora imati u vidu, htjeli smo pokazati da rasprava putem alternativa ne smije zanemariti niti jedan pozitivan ili negativan efekt jer kriterij za izbor između alternativa može jedino biti suma jednih i drugih na svakoj strani.
Na kraju, motivacija CMS da se uključi u ovu raspravu jasno je naznačena u uvodu publikacije; manjak isticanja alternativa ulaska RH u NATO te manjak transparentnosti čitavog procesa.
CMS govoreći o alternativama ima u vidu specifičan proces donošenja javnih politika u kojem se započinje definiranjem problema, zatim slijedi formulacija alternativnih rješenja te konačno izbor između njih, ne bi li se dobilo, barem, relativno najbolje rješenje. Optimalno bi bilo da se taj proces događa linerno po navedenim fazama.,naime, da postoje eksperti za formulaciju alternativa sposobni za analizu problema u svim njegovim dimenzijama, da interesi ne ometaju odluku za objektivno najbolju alternativu te da su u taj proces, od početka, uključeni svi zainteresirani akteri.
Takav je potez opravdan i dobrodošao jer zalaganje za jasno isticanje alternativa, njihova međusobna usporedba, te izbor na temelju rezultata te usporedbe, povećava argumentativne kapacitete u raspravi i time nedvojbeno potpomaže racionalniju odluku.
Promotrimo li i samu raspravu oko potencijalnog pristupanja Hrvatske u NATO, uočiti ćemo da se taj proces nije događao na taj način. Javna rasprava i aktivnije informiranje javnosti započelo je nakon što je Hrvatska već ozbiljno krenula na put prema NATO-u, nikakva vladina analiza koja bi predhodila toj odluci nije bila javno dostupna, a svi argumenti za i protiv te odluke su se u raspravama iznosili bez da ih se stavljalo u suodnos. Posljedično, rasprava se svela na razbacivanje argumentima sa obje strane, gdje se svaki potencijalni nedostatak vezan uz NATO dizao na razinu dovoljnosti da Hrvatska ne pristupi tom savezu, ali i obrnuto.
Autori ove analize, iako i sami svjesni manjka analitičkog promišljanja prije donošenja odluka u RH, ali često i neadekvatnog prezentiranja dobro promišljenih odluka, želju o intenzivnijem raspravljanju kroz formu alternativa ne mogu lišiti određenih principa.
Upravo zato, smatramo da se tom željom CMS-a iscrpljuje domet njihova programa, koji sadržajno nije uspio ponuditi realnu alternativu te koji je u mnogo navrata kretao od netočnih ili nepotpunih tvrdnji. Čitav pokušaj može se jedino promatrati kao opravdana kritika procesa donošenja odluka u RH, ali što u ovom kontekstu ima sekundarnu važnost obzirom na početnu temu.
(Darjan Perić i Maja Horvat)
