Rasprave o Hrvatskoj i Nato-u kao da se nisu daleko odmakle od kavanskog politiziranja u samoupravnoj Jugoslaviji gdje se krnja javna sfera nadomještala traženjem pozadine pojedinih zbivanja. Većinom se smatralo da su igrači "NATO" pa "Rusi" a onda CIA: vidljivi i nevidljivi posjednici moći. Naton toga , u Hrvatskoj, neko se vrijeme činilo da je stvar dosadna i nekontroverzna: ionako smo na strani Zapada pa su ostalo detalji: da li su troškovi za vojsku veći ili nisu pa u nešto ozbiljnije pitanje kamo će , makar i dragovoljno, vojnici. U posljednje vrijeme pretežu teme sigurnosti i podjele, pa je normalna reakcija koja kao da se vraća na ono ranije:bolje nam je izvan toga. No između zagovornika priključivanja, koji smatraju da je to samo po sebi razumljivo pa se nema što raspravljati i onih koji tako ne misle ima prostora za pažljivu analizu.
ZLATKO GARELJIĆ, ekspert za sigurnost i obrambenu politiku SDP-a
Prema Strategiji nacionalne sigurnosti RH integracija u NATO i EU najvažniji su ciljevi hrvatske vanjske i sigurnosne politike. Istovremeno, međunarodnu suradnju, integracijske procese te sutrašnje aktivnosti u okviru NATO-a treba shvaćati (i) kao sredstvo za postizanje temeljnog cilja RH: stvaranje sigurnosti hrvatskoga društva i države, odnosno, stvaranje pretpostavki i uvjeta za slobodan, pravedan i stabilan politički, ekonomski i socijalni razvoj hrvatskoga društva.
Dobrodošlo je i nužno kritički sagledavati proces priključivanja RH u NATO, ne biti samo 'za' ili 'protiv'.
NATO je savez zemalja koje povezuju zajedničke vrijednosti demokracije, ljudskih prava i vladavine prava. Istovremeno, to je multinacionalna transatlantska sigurnosna organizacija te vojna organizacija odgovorna za obranu svojih članica. U posthladnoratovskom razdoblju NATO se radikalno mijenja. Tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća za taj proces korišteni su pojmovi poput «evolucije», «promjena», «reformi» itsl. Zadnjih nekoliko godina govori se i piše o «transformaciji» NATO-a. Možemo ustvrditi da je – s obzirom na članice, misije, strukturu i aktivnosti – NATO danas organizacija bitno različita od Saveza kakav je egzistirao tijekom Hladnoga rata.
Osnovni argumenti u korist integracije RH u NATO mogu se svrstati u tri skupine. U prvoj su sigurnosni: postizanje sigurnosnih uvjeta i pretpostavki za održavanje i razvoj hrvatskoga društva i države. Drugu skupinu čine gospodarski argumenti: bez sigurnosti nema razvoja te se istovremeno razvojem snaže sigurnosni potencijali i sigurnost. Napokon, treća skupina su političko-vrijednosni stavovi: u Savezu su države i društva privržena zaštiti i promicanju demokracije i ljudskih prava te vladavini prava.
U konačnici, treba naglasiti da integracijom u NATO nužnost kritičkog propitivanja sigurnosne politike i prakse te potreba za raspravom o poštivanju demokratskih standarda, ljudskim pravima i slobodama itd., ne prestaje. Naprotiv.
ŽELJKA LUKEŠIĆ, PCAP Internacional
Postoje dva dokumenta unutar NATO-u koja se tiču okolišnih načela. Prvi je STANAG 7141 EP, punog naziva Skupne NATO-ove smjernice za zaštitu okoliša tijekom NATO vođenih operacija i vježbi. Dokument je vrlo općenit, ne daje nikakve praktične smjernice, planove, ne određuje mjere zaštite prirode niti je obvezan da bi ga zemlje članice NATO-a morale ratificirati.
Drugi je MC 469 ili NATO načela i politike za zaštitu okoliša. Taj je dokument puno konkretniji jer definira odgovornosti, zapovjednu strukturu i definira odnos prema prirodi i okolišu. No u njemu stoji da "...za vrijeme NATO vođenih operacija, kada postoji sukob između operativnih imperativa i načela i politika zaštite okoliša, operativni imperativi će imati prednost." Tu se opet ostavlja veliki manevarski prostor tumačenju ovog dokumenta i njegove bezrezervne posvećenosti pitanjima prirode i okoliša.
Dakle, u NATO-u ne postoji integrirani Sustav upravljanja okolišem koji bi bio obvezan za zemlje članice. To je prepušteno odlukama vlasti svake pojedine zemlje.
U NATO stožeru u Bruxelles-u dr. Deniz Yüksel-Beten postavila sam pitanje ukoliko Hrvatska Vlada, odnosno naše Ministarstvo obrane, pokažu zanimanje za uvođenjem Sustava upravljanja okolišem, je li moguće da zemlje koje već imaju iskustva u provođenju takvog Sustava pomognu Hrvatskoj na njegovom uvođenju. Odgovor je bio apsolutno da. Što se tiče vojnih vježbi, kada NATO vojske dolaze na vojne vježbe u neku zemlju, poštuju propise koje nalaže zemlja domaćin. U stanju dok u nas nema integriranog Sustava upravljanja okolišem, to Hrvatskoj nikako ne ide na ruku. Također, još se puno mora raditi na osvještavanju Ministarstva obrane RH o potrebi povezivanja s institucijama civilnog društva i na transparentnoj komunikaciji s hrvatskom javnosti.
VLADIVOJ VALKOVIĆ, znanstveni savjetnik u mirovini
Vojske, uključujući našu, jako brinu o okolišu i ja već godinama imam projekte iz tematike zaštite okoliša ili u vojnoj terminologiji, iz sigurnosti okoliša.
Kad je Hrvatska postala dio programa Partnerstvo za mir, otvorila se mogućnost za suradnju naših znanstvenika sa znanstvenicima iz zemalja članicama NATO-a na raznim projektima u kojima su i oni o sigurnosti okoliša. Ideja NATO-vog programa koji se zove Znanost za mir je da omogući ubrzani razvoj primijenjenih istraživanja, istraživanja koja će se realizirati u jednom konkretnom proizvodu, i od tog programa imamo velike koristi kao zemlja partner jer financira naša istraživanja i pokuse. Konkretno, mi smo pokušali razviti metodu koja će moći ispitati da li u brodskom kontejneru ima eksploziva ili ne, a to je bitno jer se ne mogu pregledati svih 200-300 milijuna kontejnera koji se godišnje kreću.
A kada postanemo zemlja članica NATO-a, imat ćemo zajedničke projekte sa zemljama koje su zemlje partneri NATO-a. Kao zemlja članica, imat ćemo mogućnost realizacije svojih ideja i pokusa na mnogim drugim mjestima, a to nam može biti jako interesantno, pogotovo u borbi protiv kriminala i terorizma.
DRAGAN KOVAČEVIĆ, ekonomski stručnjak
Sigurnosni razlozi ulaska u NATO su oni bitni razlozi za gospodarstvo i razvoj gospodarstva. Zato je po meni uopće neupitno da li Hrvatska treba u NATO ili ne. Ona pitanja koja treba postaviti su: gdje je Hrvatska ekonomija bez NATO-a i gdje je ako uđemo u NATO? Hrvatska danas živi na bazi potrošačkog društva kojemu je došao kraj. Razlozi za to su porezno opterećenje, kreditno zaduživanje te loša privatizacija. U kojem smjeru treba ići i koje ciljeve treba ostvariti Hrvatska kao zemlja s ograničenim resursima i ograničenim potencijalima razvoja? Mi smo na pragu jedne vrlo ozbiljne ekonomske krize, a to znači da Hrvatska ima vrlo neuređen sustav potrošačkog društva. Ako ćemo ići u smjeru NATO-a, uzmimo za primjer Mađarsku, Češku i Poljsku gdje je ulaskom u NATO porast vrijednosti tržišta iznosio 10-15%, a to je najveći indikator pozitivnog aspekta ulaska u jedan takav Savez.
S druge strane, ulaskom u NATO, stvaraju se mogućnosti za industrijski razvoj manjih gradova i to je jako bitno za Hrvatsku koja ima vrlo neuravnotežen regionalni razvoj. NATO savez diže industrijski kapacitet zemalja na višu tehnološku razinu i naše priključenje NATO-u doprinijet će većim tehnološkim znanjima koja će biti inicirana izvana.
ANTE ČIČIN ŠAIN, bivši veleposlanik RH u Velikoj Britaniji i ekonomski stručnjak
Kada govorimo o NATO-u, često zaboravljamo da to nije samo jedan vojni Savez kakav je bio prije. Doživio je mnoge promjene, a njegova transformacija započela je u ranim devedesetim godinama dvadesetog stoljeća. Ono što je za Hrvatsku bitno je gospodarska sigurnost koju NATO donosi , pogotovo kada imamo na umu da je vanjski dug Republike Hrvatske koncem 2007. godine iznosio 33 milijarde eura, odnosno blizu 50 milijardi dolara.
S druge strane, kada govorimo o europskim integracijama, ulazak u NATO savez jedan je od neophodnih preduvjeta za ulazak u Europsku Uniju. Sve tranzicijske zemlje su prvo ušle u NATO savez, a tek su onda ušle u Europsku Uniju, i toga treba biti svjestan.
IGOR TABAK, neovisni vojni analitičar
Na djelatnost civilno-vojne suradnje u članicama NATO-a, kao i općenito u oružanim snagama gleda se kao na specijalnost za koju se obučava, i koja se izvodi na terenu.
Radi se, konkretno o suradnji vojske u misiji i lokalnog pučanstva. Trebala bi olakšati izvođenje same misije, smanjiti trenja i na neki način postići da ne dolazi do banalnih ili jednostavnih nesporazuma između strane vojske i domaćeg stanovništva.. To zahtijeva mnogo posla, posebno kad se radi o različitim kulturama.
Osim tog, vrlo uskog gledanja na civilno-vojnu suradnju – ovu temu možemo promatrati i mnogo šire. Vojske kao sustav za sebe unutar države trebale bi biti u situaciji uskočiti kada se civilni sektor nađe u problemima, zbog poplava ili potresa ili sličnih nepogoda. Vojska bi tu trebala biti ona zadnja linija obrane, kada stvari krenu po lošem.
NATO je krajem 20.st. počeo tražiti novi smisao, a našao ga je između ostalog i u suočavanju s ovakvim krizama - dakle poplavama, požarima, sušama, i slično. NATO je za to ustrojio i jedan centar koji među ostalim koordinira pomoć među zemljama članicama. Provode se i redovite vježbe, ne bi li nacionalni sustavi odgovorili na krize što brže i kvalitetnije.
Osim toga, NATO savez potiče i znanstvenu suradnju - kako među zemljama članicama, tako i između pojedinih nacionalnih obrambenih sustava i njihovih civilnih dijelova. Sve to i Hrvatskoj otvara brojne mogućnosti suradnje. Na nama je da ih iskoristimo!
VIVIAN WALKER, zamjenice veleposlanika US u RH
NATO stoji pred velikim izazovima. Tako je uvijek bilo. I dok se na neke izazove odgovorilo, mnogi još predstoje. Ali snaga i ustrajni karakter Saveza nastaje iz sposobnosti da se zajednički odgovori na izazove. Kao što je rekao Winston Churchill: “od borbe sa saveznicima gore je jedino - boriti se bez njih”.
IVO BANAC, sveučilišni profesor
Kad govorimo o regionalnoj suradnji, što doista jest jamac sigurnosti, onda moramo biti vrlo konkretni i reći da to ne podrazumijeva svaku suradnju, ali također da u stanovitim trenucima neće jamčiti izostajanje svih regionalnih sukoba. Mi znamo da su Grčka i Turska članice NATO saveza, ali to nije do kraja otklonilo sukobe u odnosima između Ankare i Atene. Suradnja je dugoročan projekt, te sa sigurnošću možemo očekivati da će na njenoj realizaciji biti i prepreka. Mislim da se regionalna suradnja ne može ostvariti na liniji osporavanja nezavisnosti Kosova, što je dugoročna tendencija u srbijanskoj politici. Mislim da regionalna suradnja ne može ostvariti na liniji osporavanja nezavisnosti Crne Gore što je također jedna, možda malo prikrivenija, tendencija u istoj politici. Ne može se ostvariti ni protiv jedinstva Bosne i Hercegovine. Zato će biti vrlo važno da Bosna i Hercegovina što prije uđe u NATO savez, kako bi i to doprinijelo smirenju odnosa unutar BiH i postavljanju umnogome jednostavnije države nego što je ova daytonska, koja je ne samo pretjeramo komplicirana nego i dalje stvara podjele unutar BiH. Suradnja se ne može ostvariti ni na liniji revizije prošlosti – tvrdnji da su u recentnim sukobima sve stranke bile podjednako krive. Moglo bi se zaključiti da se regionalna suradnja može ostvariti samo na liniji demokracije kako bi ovaj vrlo turbulentni dio Europe postao trajno stabilan.
